Eto mene, s pričom o svom porodu koju želim podijeliti s vama. Neki znaju, neki ne…ali moj porod nije bilo “klasičan”, u jednostavnom smislu da sam donijela odluku roditi doma, takoreći u svoja četiri zida. Odluka koja je kod nas još uvijek gledana kao nešto “van norme”. Odlučila sam pisati o tome, no s obzirom na to da ne stane sve u jedan post, krenut ćemo s odgovorom na pitanje “Zašto?”
Moju trudnoću je nažalost označio biljeg straha…strah od toga da će se nešto loše dogoditi, strah da neću biti dobra mama, strah kako će dijete promijeniti naš život a ponajviše; strah od poroda. Osim što me na sam spomen bolnica hvata anksioznost i oblijeva hladan znoj (zbog traumatičnih iskustava iz djetinjstva), cijeli život slušam horor priče o porodu. Od malena svi oko nas nas uče kako je porod bio nešto iznimno teško, nešto što se mora “preživjeti” i “odraditi”, i nešto što će uvijek poći po zlu. Naprosto je u našem društvu porod patologija a ne prirodan proces.
Nisam nikada to preispitivala jer se činila kao najnormalnija činjenica, jednostavno je to tako i bok. Cijelo vrijeme sam si govorila kako će to proći i kako ću jednostavno to neugodno iskustvo poroda potisnuti negdje u glavi kako sam potisnula sva ostala negativna iskustva vezane za bolnice i Hrvatsko zdravstvo. Problem je u tome što nisam tako vješto to sve potisnula, i kako se trudnoća bližila kraju, sve sam više postajala svjesna kako sam sama sebi najveći neprijatelj jer će me moj strah od bolnica predodrediti na komplikacije (stres i adrenalin otežavaju porod). Osjećaj straha je kulminirao kada je pred kraj trudnoće Petar završio na hitnoj sa slomljenom nogom, a meni su se u sekundi ti duboko zakopani strahovi vratili.
Znala sam da želim prirodan porod, bez medicinskih intervencija. Kada god bih to spomenula svi su mi se smijali s komentarima tipa “to sad kažeš, vidjet ćeš kad krenu trudovi pa ćeš moliti za epiduralnu”, a njima nije bilo jasno da je meni manje strah ideja boli nego da mi netko gura iglu negdje u tijelo. Tražila sam po forumima gdje je najbolja bolnica za roditi u Zagrebu, velika greška. Razmišljala sam ići privatno ali mi tu pak drugi faktori nisu legli.
Našla sam se u bezizlaznoj situaciji gdje sam se osjećala stjeranom u kut. Čitala sam jako puno o prirodnom porodu i znala da želim roditi u bazenu. Tko god je imao sličnu želju zna da je to kod nas skoro pa nemoguća misija ali ja sam bila sigurna kako je to najbolji izbor za mene. Inače sam tip osobe koji obožava vodu, bilo to more, rijeka ili moja voljena kada u čijim kupkama uživam barem 3 puta tjedno. Možda zvuči smiješno ali meni je topla kupka s finim mirisima rješenje za težak dan, bolove u trbuhu, leđima, napadajima panike a najčešće samo kao vrijeme odvojeno za opuštanje i uživanje.
U jednom trenutku kada sam pričala sa svojom doulom pokušavajući donijeti odluku u kojoj ću bolnici roditi imala sam kompletan krah i rekla joj kroz suze kako želim roditi doma. Čim sam to rekla na glas znala sam da je to to, da sam ja svoju odluku donijela.
Istraživajući o opcijama za kućni porod u Lijepoj Našoj, rastužila me činjenica koliko se bespotrebno komplicira ta mogućnost, kada je to svuda ostalo u svijetu najnormalnija stvar i jednostavno odluka majke koja se poštiva. Bez obzira, sve se na svijetu da izorganizirati ako ste dovoljno tvrdoglavi, pa tako i ovo. Kada sam rekla Petru o tome da želim roditi doma strepila sam da će reagirati negativno, obzirom da je kućni porod u Hrvatskoj skoro pa tabu tema, no on me samo pogledao i rekao “da, mislim da je to najbolja ideja i ne vidim zašto ne bi bilo tako”. S njegovom podrškom sam prvi put tu večer legla u krevet bez straha od toga što me čeka kad dođe vrijeme poroda, jednostavno vam ne mogu opisati taj osjećaj unutarnjeg mira nakon toliko mjeseci brige i muke. Moja intuicija mi je govorila kako je to ispravna odluka za mene i odlučila sam kako se neću boriti protiv sebe.
Puno ljudi me pitalo koji su razlozi zašto sam se finalno odlučila za porod doma i kako odabrati između poroda doma ili u bolnici. Prvo odmah moram naglasiti dvije stvari:
- Za kućni porod je krucijalno da je trudnoća potpuno uredna (kako bi se reklo, po PS-u)
- Najbitniji je faktor da žena odluku donese samostalno, da sluša samu sebe i da odabere opciju u kojoj se osjeća najsigurnije
Za neke ljude je to bolnica, i to je sasvim uredu. Za mene je bolnica predstavljala strah, a kućni porod sigurnost koja je neizmjerno bitna za porod. Kada se žena osjeća opušteno i sigurno, luči oksitocin, hormon u našem tijelu koji regulira kontrakcije maternice pri porodu, olakšava porod, bolove tijekom trudova a i odgovoran je za otpuštanje mlijeka. Oksitocin se često naziva i hormonom ljubavi jer se luči tijekom zagrljaja, maženja, seksa, povezanosti i slično. Kada se žene tijekom poroda osjeća nesigurno i/ili prestrašeno, oksitocin se ne luči, adrenalin skače, i porod se produžuje. Čim se porod produžuje postaje naporno za ženu i dijete i onda kreću komplikacije koje se u bolnici rješavaju medicinskim intervencijama, koje ponekada pomažu a ponekada za sobom vuku još više problema i dodatnih intervencija koje često znaju završiti kao one grozne priče o porodu koje smo svi čuli. Zato kažem, gdje god i kako god odlučile roditi, samo budite iskrene prema svojim željama jer je bitno osjećati se sigurno. Za mene je to bio glavni razlog zašto sam se odlučila roditi u našem domu, mjesto koje je puno ljubavi, topline i kao što rekoh, gdje se ne osjećam nikakvu paniku.
Vezano uz to htjela sam da se poštivaju moje želje; da porod ide bez medicinskih intervencija, što je za mene značilo nikakvi analgetici, dripovi, preventivno rezanje, vakuum, guranje trbuha, klistiranje…itd. Isto tako sam imala želju da imam mogućnost kretanja tijekom trudova, da želim roditi u bazenu ili na stolčiću, pustiti da pupčana vrpca otpulsira do kraja prije nego se prereže, da se posteljica prirodno porodi, da mi se beba odmah stavi na prsa za “golden hour” i da mi se pomogne u dojenju. Bila sam svjesna kako je ta lista želja predugačka i da bih (bez obzira na to što sam imala pripremljen plan poroda) se morala odreći barem dijela toga ako se odlučim roditi u bolnici.
Bez da idem u priču o tome kako je porod tekao (o tome ću u zasebnom postu jer stvarno zaslužuje post za sebe), reći ću samo kako sam sa svojim kućnim porodom ispunila sve gore navedene želje.
Uz prisustvo svog supruga, doula i babice iz inozemstva osjećala sam se opušteno, sigurno i imala porod iz snova koji je bio sve što sam željela a i puno puno više.
Kanim pisati još o ovoj tematici jer vidim da ima interesa, a i vjerujem da je ovo nešto o čemu se treba više pričati. Ako imate pitanja javite mi se preko bilo koje platforme i pokušat ću kroz iduće postove odgovoriti na sve njih. Hvala vam na čitanju!
S ljubavlju,
Fenomenalno! Mislim da se u bolnicama pretjeruje s “potpomaganjem” poroda, iako je svaka žena sposobna da se sama bez ičije pomoći porodi i to je sasvim prirodno, u bolnicama imaju stav da je svaki porod “patogen” kako si i sama napisala, i ono što me užasno iritira, stav da oni porađaju ženu!!! A naše žene su rekla bih zatucane (nek se ljuti tko god hoće) i nedovoljno informirane u vezi poroda i svojih prava na porodu, zato i imaju horor priče iz rađaona, tj boxova (zvuči kao box za pse i druge životinje). Ja sam isto mislila da se ne može protiv bolničkih procedura za vrijeme poroda, a to većina žena misli, da se njih ništa ne pita pa se zato i prepuste stihiji medicinskih intervencija (nepotrebnih) koje se samo nadovezuju jedna na drugu! Kad sam na prvom razgovoru sa svojom doulom pitala pomalo u nevjerici da li je istina da sve žene po dolasku u rodilište prvo briju i klistiraju (a to je dokazano potpuno nepotrebna praksa i prema smjernicama szo iz 1999 god ta praksa je u svijetu ukinuta, ali di smo mi od svijeta, danas je 2020.) ona se odvalila smijat i rekla “DA DAAA sve ih briju i klistriraju, ali ima caka, ako ti kažeš da to ne želiš i nećeš onda nemaju nikakvog mehanizma da te natjeraju!” Koje olakšanje… i tako sa svakom pojedinom med.intervencijom koju žele nad ženom napraviti da bi “ubrzali” porod (umjesto da ju samo puste na miru da se normalno porađa svojim tempom)… druga stvar je kad je život bebe ili žene ugrožen, onda treba intervenirati, ali većinom sve te med.pricedure rade rutinski nad svima… ono, piše im u guide booku za porod: prvo klistiraj pa obrij pa probij vodenjak pa šibni drip,uhhh sad ju pretjerano boli pa daj epiduralnu, sad je žena već istraumatizirana i umjesto oksitocina proizvodi adrenalin, krivi hormon, a treba ju porodit u roku od X sati jer smo joj eto već probušili vodenjak, a ona se tako sporo otvara, daj razreži ju malo da to ide brže (sad će nam baš omiljena serija na tv ekranu), možda da probamo s vakumom… jbg njoj ništa ne pomaže, ta se žena stvarno nikako nemože vaginalno porodit, dajte pripremite salu za hitni carski dok još serija nije krenula na tv-u!
Ni ne čudi da je u Hrvatskoj oko 30% poroda završeno carskim rezom, dok npr primalja Ina May Gaskin u Americi ima stopu od 1,7% porođaja carskim rezom!!! Za one kojima ne ide matematika to je manje od 2% za razliku od naših 30%
još jedan biser koji mi je naprosto nevjerovatan u hrvatica je i dogovoreni carski kad za to nema med.indikacija, jer se ona jednostavno previše boji vaginalnog porođaja!!! Stvarno su carice!