3.11.2020. na dan termina dolazim u riječku polikliniku na pregled koji će pokazati što dalje. Ne očekujući ništa, a nadajući se svemu, odradila sam ctg i čekala pregled. Divna doktorica sa mnom prolazi sve i ipak radi malog manjka vode i moje zatvorenosti uz rečenicu “a bebo, zašto nisi malo više piškio da mama dođe na kontrolu za dva dana” odlučuje da ostanemo u bolnici da nas prate. Teška srca, suznih očiju i s ogromnom brigom ostajemo u bolnici nakon što smo se pozdravili s tatom. Iduće jutro nakon vizite, odlazim na pregled gdje s doktoricom dogovaramo indukciju za iduće jutro. Osim fenomenalnog osoblja na četvrtom katu riječke ginekologije, ova doktorica isto zaslužuje svaku pohvalu zbog pristupa i stručnosti. Vidno šokirana iako uzbuđena slušam doktoricu i njene upute. Slijedi ultrazvuk gdje beba ima dovoljno plodne vode, protoci su savršeni, mama otvorena četiri centimetra, ali ipak, bebi će očito biti bolje vani nego unutra. Primarno, to je bilo zbog ultrazvučne pretpostavke da će beba biti nešto manja i sumnje na zastoj u rastu (na dan termina procijenjen na 2800 grama). Poslije ultrazvuka idemo na non stress test s dripom, gdje sve prolazi kako treba, osim ctg-a koji baš i ne očitava kontrakcije iako su one tu.
Sljedeće jutro, divna sestra me budi oko 6, iako realno, te noći i nije bilo spavanja. Po glavi se vrti sve, od toga kako će sve proći do osnaživanja same sebe, jer maleni mora van, unutra ne može ostati. U 6:40 primam dozu gela i ležim mirno naredna dva sata. Kontrakcije prisutne, ali ništa jače od menstrualne boli. CTG nakon dva sata ništa ne očitava, sestra se čudi, jer vidno me boli. Pitala sam sestru koji je sljedeći korak jer partner čeka pred rodilištem i nada se kao i ja da će to skoro. Ona me obavještava da sljedećih 6 sati čekamo i onda tek pregled, ukoliko se ništa ne pokrene ranije.
Vraćam se u sobu, zovem partnera i govorim mu neka ide kući da ću ga zvati kad se nešto “bolnije” pokrene. U tijeku razgovora trudovi postaju bolniji i prekidam poziv. Zovemo sestru koja me vodi na pregled. Doktor koji me pregledao u 10:50, doc. Finderle, govori da sam otvorena 6-7 prstiju i da je vrijeme za rađaonu. Pita me za epiduralnu, kažem da može. Dolazim u predrađaonicu, presvučena u njihovu spavaćicu, prekrasna primalja me dočekala i bila sa mnom cijelo vrijeme. Obavila klistir i tuširanje i vodi me u rađaonu. Trudovi neizdrživi i strašno česti. Imala sam osjećaj da ni nema razmaka među njima. U rađaoni osoblje kakvo sam samo poželjeti mogla. Nekoliko minuta nakon stigao je i moj partner, učinilo mi se da je bio više prestrašen nego ja. Bio je divan, ne mogu reći ni u jednom trenutku da mi je išao na živce, već dapače bilo bi duplo teže bez njega. Samo to što je bio smiren, držao me za ruku i dodavao vodu značilo mi je sve. A o suzama kad je vidio sina…o tome ne moram ni pričati. No ajmo redom, babica koja je bila sa mnom je i svaki trud prodisala sa mnom, vodila me kako disati, kako se namjestiti, bodrila, ma žena je bila savršena. U rađaonu sam stigla skroz otvorena u 11:40, tako da vremena za epiduralnu nije ni bilo, a ne mogu sada reći da mi je žao, iako je boljelo kao sam vrag. Tijekom cijelog poroda, CTG ne očitava NITI JEDAN trud, ali eto, beba je tu. U 13:40 babica govori da ćemo za desetak minuta tiskati i daje mi upute kako i što, a partneru gdje da stane i kako može pomoći.
Naš mali smotuljak Lovro stigao je 5.11.2020. u 14:00 nakon dva tiska. Najljepših 49 centimetara koje je svijet vidio i težak 3290 grama, bez imalo sumnje u zastoj u rastu. Za prvorotkinju nisam ni rezana ni šivana, što je super. A posebno mi je značila rečenica babice nakon poroda: “Da su bar sve prvorotkinje kao vi”. Uvjerila sam se da je samo najbitnije ne dizati paniku i slušati njihove upute. Rezanje pupčane vrste, naša dva sata samo za nas troje i maženje najljepše je što nam se dogodilo. Primalja nam je pokazala kako bebu staviti da doji, uz male ranice nakon par dana i to nam je uspjelo. Tata je to dobro proslavio, dok je mama samo gledala mališana i brojala dane kad ćemo doma. Iduće jutro, u KBC-U Rijeka, zabranili su pratnju na porodu, ali hvala dragom Bogu, nas je tu pomazila sreća. I zapravo, niti jednoj trudnici, budućoj majci, ta mogućnost ne smije biti uskraćena.
Sad smo dva mjeseca stariji i najljepši i najviše se mazimo na svijetu.
Sve pohvale svom osoblju s kojim sam se susrela u riječkom rodilištu.
Andrea
