Priča o mom porodu krenula je dan prije rođenja mog sina, premda to tad nisam znala. Započeli smo taj dan kavom s prijateljima na suncu i kratkom proslavom rođendana moje mame, a završili druženjem s prijateljima s faksa navečer. Bilo je ljeto, kad se pandemija proglasila pobijeđenom, a mi smo se još mogli opušteno družiti na svježem zraku. Uz sve te aktivnosti, nisam odmah primijetila da mi se s tijelom nešto novo događa.
Kao što svaka trudnica pri kraju trudnoće zna, taj je zadnji period trudnoće najčešće obilježen čestim odlascima na wc, natečenošću i, u mojem slučaju, prekomjernim znojenjem. Mislim da sam se vjerojatno i pod tušem znojila i zato nisam odmah shvatila da mi osim hektolitara znoja curi i plodna voda. Premda sam navečer posumnjala da se radi o plodnoj vodi, moje me neiskustvo nagnalo da ipak legnem u krevet i pričekam neki konkretniji dokaz da nisam najznojnija osoba na svijetu s mjehurom koji popušta pod bebinim pritiskom.
Oko šest ujutro postalo nam je jasno da bi se možda ipak trebali probuditi jer mi je plodna voda počela intenzivnije curiti pa sam i mogla osjetiti “slatkasti” miris na koji su me upozorili na tečaju. U osam ujutro nazvali smo ginekologicu koja nas je potjerala u bolnicu. Na moje inzistiranje otišli smo prvo u pekaru na doručak jer nisam htjela na prazan želudac ići u Petrovu i onda još 10 sati rađati gladna. Naime, bila sam sigurna da još dugo neće biti ništa jer bolovi koje sam osjećala bili su gotovo komični, a ja sam bila prvorotka. “Nema šanse da su ovo trudovi”, kroz smijeh sam rekla dragome.
Otuširana i sita, zaputila sam se u bolnicu. Zbog pandemije nisam mogla imati pratnju pa sam sa sobom nadobudno uzela knjigu da mi sati u bolnici brže prođu. Stigla sam u bolnicu u devet ujutro i na pitanje imam li trudove odgovorila da mislim da nemam. Prištekali su me na ctg i ostavili da pričekam pregled doktora.
Dok sam ležala na boku, moji su se dotad smiješni bolovi pojačali. Nisu bili neizdrživi, a ja sam se svojski trudila prodisati sve to u tišini. Nisam se vodila nekim ustaljenim tehnikama disanja, intuitivno sam tome pristupila. Ohrabrivala sam samu sebe kad bi bol postala jača i pomislila da bih sad nekad mogla osjetiti i prve prave trudove.
Nakon otprilike sat vremena, skinuli su me s CTGa, obavijestili me da su mi trudovi svakih pet minuta i poslali na vaginalni pregled. Oduševljena time što su moje podnošljive bolove nazvali pravim trudovima, legla sam na stol za pregled. Zatim sam čula:
“Otvoreni ste 8 centimetara” . Pitala sam doktora šali li se, a on me brže-bolje poslao u rađaonu.
Nije bilo vremena za klistir, nisu me ni pitali za brijanje, a ja sam jedva stigla poslati poruku dragome (“8 cm otvorena. Idem rađat valjda”). Stavili su me u rađaonu na bok, a povremeno bi ušle babice da vide što se događa. Teško je tijekom poroda pratiti koliko je vremena prošlo, nisam se time zamarala. Trudila sam se disati i ne trošiti energiju na zapomaganje, svim silama sam mislila na disanje kroz trudove.
U nekom trenutku bol je od intenzivne krenula k nagonu za tiskanjem. Tad sam pozvala pomoć – bilo je vrijeme za izgon, to čak i prvorotka skuži. Babica mi je masirala međicu i davali su mi upute na koji način da tiskam kad osjetim trud. Krenuli su mi staviti braunilu za analgetik, ali priča je tad već bila pri kraju. Dok sam rađala, doktor mi je držao glavu gore jer sam zatvorenih očiju odložila glavu na krevet tijekom izgona – ni sama više ne znam zašto. I babica i doktor su me prekrasno vodili kroz te zadnje trenutke poroda i tako sam u podne rodila; bez rezanja, bez lijekova, bez traume.
Kad su mi sina stavili na prsa tijekom zlatnog sata, bila sam šokirana što je sve već bilo gotovo. Dio poroda gdje sam bila najsvjesnija boli bilo je šivanje koje, premda je to bio moj dojam, nije bilo na živo. Doduše, tad je sve bilo podnošljivije jer je na meni bio on, jer sam bila opijena emocijama i jer sam bila ponosna na sebe što sam uspjela samoj sebi biti pratnja na porodu.
Porod je nepredvidljiv, ali baš zato mislim da je važno pristupiti mu informirano, optimistično, hrabro i što opuštenije. Meni su osobno u tom svemu jako pomogli tečajevi doma zdravlja i Mama Soon radionica, a najbolji savjet koji sam dobila kao trudnica je da se posvetim pripremi za babinje u jednakoj mjeri kao i pripremi za porod. Porod prođe, a majčinstvo ostaje.
J.D
