Kada sam čula da se travanj obilježava kao mjesec dizanja svjesnosti o carskom rezu, silno sam htjela podijeliti svoje pozitivno iskustvo prije 6 mjeseci, iz rodilišta KBC-a Rijeka, ne bi li ohrabrila buduće mamice koje čeka isto.
Kao prvorotka, cijelu trudnoću sam se educirala, čitala i proučavala o porodu i silno sam htjela iskusiti fiziološki porod, uz svog supruga (to je bilo neizvjesno do zadnjeg dana s obzirom na pandemiju koja nas je zadesila). Uvjerena u taj svoj plan poroda, s pozitivnim mislima, bez imalo straha i sumnje, nisam niti sanjala o carskom rezu s obzirom na to da je trudnoća bila uredna od početka do kraja.
40 tjedana trudnoće je proletjelo, a ja sam s nestrpljenjem čekala svoje trudove i trenutak kada ću ugledati našeg dječaka. I napokon, 5. dan nakon termina, nakon lagane šetnje uz more i posljednje kave u dvoje, te sunčane nedjelje započeli su trudovi.
Bilo je oko 16 h. Odmarala sam u krevetu i skoncentrirala se na trudove koji su bili blagi u samom početku. Kada su kroz par sati postajali sve jači, odlučila sam si napraviti kupku i provela sam neko vrijeme u kadi. To su bili zadnji i najljepši trenuci s mojim trudničkim trbuhom. Brzo nakon toga uslijedili su jači trudovi s malim vremenskim razmakom i uputili smo se u rodilište. Došli smo oko 21.30 h. Bilo je sve nekako mirno i tiho, nedjelja navečer, noćni porod, baš kako sam i priželjkivala. Nakon pregleda i obrade, trudovi su malo pali. Bila sam svega 2 cm otvorena pa su me poslali u rađaonu gdje me već čekao suprug. Moja divna babica je donijela radio i pilates loptu prema mojim željama. Prigušili smo svjetla i proživljavala sam dalje trudove i uživala uz prisustvo supruga koji me je bodrio i ohrabrivao. Nakon dva sata uslijedio je pregled i sada sam se već otvorila 4 cm. S obzirom na količinu boli ipak sam se odlučila za epiduralnu u nadi da ću lakše i brže izgurati sve do kraja. Epiduralna je brzo počela djelovati, no ja se nisam dalje otvarala, prošla su još dva sata, ostala sam na 6 cm i tu je došlo do velikog zaokreta u porodu. Trudovi su bili konstantni, kratki i intenzivni, ali nedovoljni.
U tom trenutku bebi su počeli otkucaji srca padati i CTG ih je jedva očitavao pa su se svi oko mene užurbali i primijetila sam da nešto nije uredu, ali niti u jednom trenutku me nije bilo strah, osjećala sam se sigurno i u dobrim rukama. Doktorica je pozvala kirurga za savjet te su nam priopćili situaciju i dali nam vremena da razmislimo. S obzirom na 3 loša parametra – moje neotvaranje, padanje otkucaja srca bebi i zamućena plodna voda, nije bilo drugog izbora nego pristati na hitni carski rez kako bi sve prošlo bez komplikacija za bebu i mene. Brzinski su me pripremili i odveli u operacijsku salu, a cijelo je vrijeme uz mene bila divna anestetičarka koja mi je objašnjavala svaki korak i kakav će mi biti osjećaj s obzirom na spinalnu anesteziju. Uz nju sam se osjećala mirno i sigurno, na tome joj neizmjerno hvala. Ali najljepša stvar od svega bila je ta što je suprug mogao biti prisutan u sali, sa mnom, iza paravana, držao me čvrsto za ruku.
Samo sam disala i gledala u njegove oči, potpuno smirena, spremna i uzbuđena. Prošlo je 15-ak minuta, napokon sam osjetila pritisak, da izvlače našeg dječaka van i rekla suprugu «Evo ga, tu je!» U tom trenutku, u 3.43 h, naše je malo čudo zaplakalo, mami i tati točno na 1. godišnjicu braka, kakav neopisiv osjećaj! Odmah su pozvali supruga i otišao je s babicom vidjeti ga, zamotati i donijeti meni. Čim su ga prislonili na mene, prestao je plakati i to je bio trenutak kada smo se nas troje upoznali. Njega su dali suprugu da ga nosi i bude s njim, dok su mene sređivali i zašili. Nakon sat vremena odvezli su me kod njih u sobu, bebu mi stavili na prsa i uživali smo tako s njim više od sat vremena, divili se, mazili i ljubili. Već je bilo oko 6 ujutro i došlo je vrijeme za rastanak. Tata nas je morao pozdraviti, bebu su uzeli da ju srede, a ja sam morala u sobu na odjel da se odmorim. Anestezija je već do kraja popustila i bol je krenula. Znala sam da me tek taj dan čeka prava borba, ali od uzbuđenja nisam mogla spavati, samo sam čekala da mi dovedu njega u sobu. Oko 10 h donijeli su mi ga, mog savršenog malog Tomasa. Bol je nestvarna, ali vrijedi i stvarno je istina da se sve to zaboravi jer već nakon prvog ustajanja i nakon prvog dana sve krene na bolje. Tomas mi je puno pomogao jer je odmah počeo sisati kao veliki, spavali smo zajedno na krevetu, a kada sam se trebala premjestiti s boka na bok, uvijek su mi priskočile u pomoć medicinske sestre. Htjela bih stvarno pohvaliti cijeli tim u riječkom rodilištu, pogotovo u rađaoni jer su svi bili toliko divni i profesionalni. Ja sam osoba koja se jako bojala bolnice i cijelog tog procesa, ali strah nisam osjetila u niti jednom trenutku i na tome im hvala.
Isto jutro, par sati nakon poroda, došla je fizioterapeutkinja i objasnila mi sve oko reza i ustajanja, pomogla da se dignem prvi put nakon poroda na noge i otpratila me do toaleta, pričekala i vratila nazad u krevet. Kad sam to preživjela, sve je stvarno krenulo na bolje. Već smo treći dan bili doma u zagrljaju tate!
Šavovi su brzo zacijelili i razgradili se i nakon 10 dana nošenja flastera više se nisam morala brinuti. Psihički sam malo kasnije «zacijelila». Mučilo me zašto je porod završio carskim rezom, zašto je došlo do zastoja u porodu, itd. Ali sam shvatila da je to sve tako nebitno, bitan je samo pozitivan ishod, da sve prođe u najboljem redu za mamu i bebu. Sada sam ponosna na svoj ožiljak i osjećam se jače nego ikada, nakon takvog iskustva. Eto, to je moja kratka/duga priča, nadam se da će barem jednu buduću mamicu ohrabriti i uvjeriti da carski rez može biti lijepo iskustvo bez straha i traume.
S ljubavlju,
Mama Roberta
