Polako, ali sigurno dogurala sam blizanačku trudnoću do 36 tjedana. Strah od poroda je rastao svakim danom. Nekako sam se psihički pripremila da će to ipak biti carski. Bebe su bile na zadak. Visoko rizična trudnoća. IVF bebe. Zadržana sam na odjelu patologije trudnoće, odmah nakon uklanjanja serklaže, te zbog visokog tlaka i gestacijskog dijabetesa. Rečeno mi je da ću na dogovoreni carski, i to, da ću tijekom tjedna saznati točno kad. Cilj je bio zadržati moje bebice što duže u mojoj tibi. Nedjelja, 03.03.2019, saznajem da je carski zakazan u 8:00h, u utorak. 5.03.2019. Sjećam se tog uzbuđenja, navale adrenalina i straha koji su se isprepletali kao spone… 05.03.2019, 7:30h dolaze sestre u sobu, zovu me na još jedan ctg. Bio je i više nego uredan. 150 udaraca sam osjetila (osjetili su i moji bubrezi, mjehur, crijeva…). Krećemo u salu, 7:45h. Čekam na hodniku, koji izgleda sumorno, tužno. Sama sam. Uplašena. One spone su sve jače i teže na mojim prsima dok tako ležim i čekam. Vrijeme kao da je stalo. Odjednom, iz vedra neba. Prilazi mi jedan mladi dečko. Osmjeh mu je kao prvo jutarnje sunce. U njegovim očima je toliko mira, da jednostavno nemate izbora nego nasmijati se s njim. Predstavio mi se kao anesteziolog. Zagrlio me onako jako, kao da se poznajemo oduvijek. Pružio mi riječi utjehe. Rekao mi je : “Vi ste mama jako hrabra!”. Nikad neću zaboraviti te riječi. Brzo nakon toga sam se našla u sali. Pošto sam se odlučila na spinalnu anesteziju (koje me je više bilo strah nego samog poroda), počela sam se tresti od straha. Ušao je zatim i specijalist ginekolog (koji mi je radio i serklažu i koji je jedna divna osoba) i okrenuo na šalu. Ubod nisam ni osjetila. Starija anesteziologinja je stajala po strani i ulijevala mi dojam da sve drži pod kontrolom. Bila sam s njom sigurna… Uveli su mog supruga i posjeli ga pokraj moje glave. Smjeli smo se držati za ruke, razgovarati, pričati viceve. U 8:55 “izvukli” su moju prvu bebu. Nisam čula plač. Počela sam histerizirati. Onaj isti mladi dečko, stavi je svoje ruke na moje lice i rekao: “ali mama on plače. Čujete li? Mama čestitam.” Vidjela sam suze na njegovom licu. Vidjela sam mog supruga prvi put u životu da plače. Sljedeći trenutak, 08:56h i moja druga beba je bila vani. Ovaj put uz gromoglasni plač. Sad sam ih konačno čula obojicu. Cijela sala je plakala. Neonatolozi su zbrinuli bebice za tili čas. Radili su kao švicarski sat. Pljeskali su mi. Pljeskali su svi mojim bebama. Osmjesi su grijali moju dušu i hladnu salu. I onaj sumorni hodnik više nije bio tako sumoran. Dok je ginekolog zatvarao moju ranu, ja sam prvi put u životu vidjela moje bebe uživo. Stavili su jednog po jednog na moje lice, pa na moja prsa. Imam dojam da je taj djeličak mogao ipak biti duži, ali ne zamjeram. Supruga su poveli sa sobom i imao je čast prvog sata njihova života držati ih na prsima (uvijek ću biti malo ljubomorna zbog toga).
Dominik 2750g 47cm 8:55h
Donati 2650g 46cm 8:56h
Meni osobno, moj porod je bio porod iz snova. Baš onakav kakvog sam ga zamišljala. Rodila sam dvije zdrave i velike bebe u atmosferi koja je meni bila prekrasna i nezaboravna. Neću si nikad oprostiti što sam zaboravila ime od mladog anesteziologa, jer imam potrebu mu reći HVALA, jer je prvenstveno čovjek.
Velike pohvale svom osoblju KBC Rijeka. Bez njih nikad ne bih imala mogućnost postati mama. I veliko im hvala na tetošenju koje sam doživjela cijelu trudnoću i moj porod.
Sabina Miler
